Autotematizacija
o glumcu-marioneti je početni okvir predstave. "Možemo vam igrati ljubav
i retoriku, ali ne bez krvi." Protagonisti srednjovekovna (svevremenska)
histrionska družina, u kojoj se braći Borojević i Jasminu Novljakoviću, u histrionskom
očekivanju palimpsesta o hlebu iz prethodne predstave, pridružuje i Vili Matula.
Reč je o poliglotskoj scenskoj bajci, koja putuje kroz moduse scenskog predstavljanja
i to tako da je početni scenski okvir određen predstavljanjem glumačkih stilova
(na primer, pozorišta Dalekog istoka, Bližega istoka - Rusija i Bivšeg istoka),
a završava scenskim oblikovanjem, naravno, Beketovog "Čekajući Godoa"
u vidu replike ne-kretanja u očekivanju, izgovorene pokraj vrbe kao ročišta s
Godoom. Estragon: Idemo! (Ne miču se s mesta) Zapis o spomenutoj predstavi
može započeti prvim rečenicama eseja "Pozornica" Petra Brečića: "Mesto
gde se čeka Godo zove se daska. To je ona ista koja život znači. Daska kao mesto
svega između neba i zemlje". Montaža prema tekstovima:
Semjuel Beket: "Čekajući Godoa", Tom Stopard: "Rozenkranc i Gildenstern
su mrtvi", Karlo Kolodi: "Pinokio", H. K. Andersen: "Olovni
vojnik" i drugim bajkama. Muzika: Igor Stravinski: "Priča o vojniku",
Džorž Hendl: "Kserkses", Vali Badarou: "Vetrovi", L. V. Betoven:
"Mesečeva sonata"... Igraju: Damir Borojević, Jasmin Novljaković,
Nebojša Borojević, Vili Matula Svetlo: Dušan Mirilović Ton: Boris Volarević
Scenografija: Damir Borojević Montaža: Jasmin Novljaković, Nebojša Borojević Autor
projekta: Daska Usuglašivač ideja: Nebojša Borojević Daska
teatar je eksperimentalna grupa iz Siska u Hrvatskoj. Od kada su oformljeni
1976. godine dobili su brojne nagrade za svoj zapanjujući spoj političke satire,
muzike i visoko oktanskog fizičkog izvođenja. Istraživanje poslednje sovjetske
avangardne grupe Oberiu i remek-dela njihovog vođe Danila Harmsa, koja su i dalje
skoro anonimna, započeto je 1984. uličnim predstavama "Jelizavete Bam"
za dvadeset automobila i jedan kamion. To se nastavilo 1985. predstavom "Pif,
paf, puf", koja je zasnovana na kratkoj pesmi Danila Harmsa. U poslednjih
nekoliko godina napravljene su predstave "Još tri sata" (rekonstrukcija
prve i jedine zajedničke predstave "Oberia", koja je prikazana 24. januara
1928.), "Harms" i na kraju "Društvo ubijenih pisaca". ...
Preispitujući svjetove bajki, kazališta, dakle umjetnosti, te samog života, kazalište
"Daska" u svom dvadesetogodišnjem radu gradi ludički teatar u punom
smislu. Izražajna lakoća, neskriveni infantilizam te somnambulni elementi, karikaturalnost
i duhovitost, začudnost, asocijativnost, igra na rubu klaunerije ipak uvijek iza
sebe kriju težak i mučan problem čoveka izgubljena između idealnog sna i grube
stvarnosti. Bez zrcala svi smo mi lijepi, jer tako mislimo o sebi. Kad bi se sva
zrcala istopila kao led, možda bi se s njima istopila i nestala sva zla, sve frustracije,
bešćutnosti, mržnje, agresivnosti. Laž bi zamenila iskrena vjera i time bi bila
stvorena nova mogućnost svijeta. Umjetnost se igra istine. "Daska" ne
teži stvoriti univerzalan svijet, ali kroz komadiće svijeta stvara univerzalan
san. San o dobu nevinosti, naivnosti, vjere da će svako zlo na kraju ipak biti
otkriveno i kažnjeno. (Hrvatsko slovo, Zagreb) ... Jer, priča
je nerazdvojiva od njih i onoga duha koji već više od dva desetljeća prenose ovi
blistavi sisački kazališni zaljubljenici. Na sceni se pojavljuju kao skupina izgladnjelih
glumaca, sa svim rekvizitima i napravama svoje meštrije, izašli iz komedije "Rosenkranz
i Guildenstern su mrtvi", Stoppardove inačice "Hamleta". U očekivanju
da kapne koji zlatnik i da se kupi kruha, oni sebi i publici krate vrijeme pričanjem
poznatih bajki. "Pinocchija" zamjenjuje "Postojani kositreni vojnik",
a u njih su ubačeni fragmenti i drugih znanih priča iz djetinjstva. Sve to glumci
scenski osnažuju izvrsnom pantomimskom podrškom i turobnom vedrinom pučkih zabavljača
koji u svoju igru na trenutke uvlače i publiku. U luckastom građenju grada igračaka
pojavljuje se i novi, zlokobniji motiv Andersenove "Snježne kraljice".
Jer taj grad iz mašte gradi se iz komada leda. Njihovo pričanje postaje sve raspadnutije,
a onda izvođači ostvaruju glavnu poantu predstave koja konceptualnom inventivnošću
zasjenjuje njezinu mjestimičnu dramaturšku trapavost. (Novi list, Rijeka)
::
Gostovali na INFANT-u 2003. |