1
1

Ма не шетај се тако гола

Újvidéki Színház – Novosadsko pozorište

Žorž Fejdo

MA NE ŠETAJ SE TAKO GOLA!

Reditelj: Miloš Lolić

U jednom stanu atmosfera nije vrela samo zbog spoljne temperature od 36 stepeni. Gosti dolaze i odlaze, skupština stalno nešto zaseda, žena bi na letovanje, a njena haljina nikako da se nađe na svom mestu: na njenom telu.

“Ma, ne šetaj se tako gola” je retko igrana komedija Žorža Fejdoa koja govori o licu i naličju morala, u inovativnoj režiji Miloša Lolića.

Miloš Lolić je 2008. godine stekao široku prepoznatljivost sa režijom predstave “Sanjari” na BITEF festivalu. Od tada je obišao Evropu, režirao je u Ljubljani, Berlinu, Minhenu, Diseldorfu, Beču i Bazelu. Pravi je događaj kada radi kod kuće – kao nedavno u Beogradskom dramskom pozorištu, gde je sa svojom majkom, Danicom Maksimović – koja je igrala glavnu ulogu – režirao predstavu “Yankee Rose”, za koju je dobio sve dostupne rediteljske nagrade u  zemlji.

Svaka Lolićeva režija je drugačija, nikada ne znamo šta će odabrati – mjuzikl Dejvida Bouvija, veliki Šekspirov klasik ili smehotresnu komediju. Kod nas se ističe upravo u ovom poslednjem žanru!

Ovaj komad je tipičan primer Fejdovih komedija, koje u fokus stavljaju svakodnevni život i smešne situacije francuskog građanskog društva. Centralna figura jeste poslanik “Ventroux”, koji je usredsređen na svoju političku karijeru i želi da održi ugled pristojnog građanina. Njegova supruga “Clarisse”, međutim, ne deli njegove brige o društvenom mišljenju i redovno šeta gola po kući, što “Ventroux” smatra smešnim i ujedno skandaloznim. Izvor humora u komadu proizlazi iz sukoba između supružnika, naročito iz “Ventrouxove” očajničke borbe da spreči sramotu zbog nedoličnog ponašanja svoje žene, dok im dolaze važni gosti.

Konstantna nesporazumevanja, brzi dijalozi i komične situacije stvaraju napete, a istovremeno smešne scene.

Igraju:

Livia Banka
Gabriela Crnković
Emina Salai Elor
Terezia Figura
Judit Laslo
Ištvan Kereši
Arpad Mesaroš
Atila Nemet
Gabor Pongo
Zoltan Širmer
Eva Voštinić

Dramaturg: Periša Perišić
Scenograf: Miloš Lolić
Kostim: Maria Marković
Kompozitor: Nevena Glušica
Pomoćnik režisera: Simo Đukić i Zoltan Puškaš
Inspicijent, sufler: Čila Lovaš

 

„MA, NE ŠETAJ SE TAKO GOLA!” U NOVOSADSKOM POZORIŠTU Lolićeva Fejdo-mašina

Brojne su asocijacije na sami pomen Žorža Fejdoa. Recimo da je osnovna ogroman uticaj koji je na kulturu u Srbiji ostavila njegova „Buba u uhu“, u režiji Ljubiše Ristića (Jugoslovensko dramsko pozorište).

U smislu da je ova skoro pola veka izvođena predstava oblikovala dobar deo pozorišnog ukusa.

„Ma, ne šetaj se tako gola!“, komedija iako vrlo retko izvođena, kod nas poznata pod imenom „Ne šetaj se gola!“, sada je aktuelan naslov u Novosadskom pozorištu/ Ujvideki sinhaz. Na mađarskom, naravno, sa obezbeđenim prevodom. Sitna izmena u naslovu nije samo leksičke prirode. Osim što značenjski ukazuje na još veći nivo nestrpljenja, mogla bi da ukaže i na manji stepen moći u izdavanju te direktive. Gotovo da je suvišno spominjati kako se u vodviljima koji su proslavili Fejdoa, pa i on njih, takve stvari uglavnom vrte između supružnika. Preciznije – muškarac ih izgovara ženi.

Periša Perišić, dramaturg predstave koju je režirao Miloš Lolić, otkrio je da se služio pesničkim prevodom Heltaja Jena, kako bi je hungarizovao. Zato se radnja odvija u Budimpešti. U stanu lokalnog moćnika koji avanzuje na mesto ministra finansija, jednu od peripetija – dolazak novinara umesto doktora – predstavlja novosadsko „piskaralo“. Jezički gledano, mogu reći da sam nekoliko puta u toku izvođenja čuo kako publika kojoj je mađarski maternji ponavlja pojedine izraze sa veselim čuđenjem tipa – gde su ovo iskopali.

Ženu koja se švrćka tako gola igra Emina Elor. Njeni seksi atributi jesu nešto što prvo izneverava očekivanja iz naslova. Kostim više pokriva, nego što otkriva. Erotska komponenta ipak ostaje važan deo dramske napetosti, ali ona je plasirana gotovo iz kontre, iz autentičnog uzbuđenja koje glumci proizvode na sceni, u odnosima između likova koji su verbalizovani, na momente i fizički manifestni kroz pokret, senzualne radnje i dodire. Drugim rečima, nema vulgarnosti. Emina Elor je u glavnoj ulozi više privlačna kao jaka i svesna žena, kojoj ne pada na pamet da ustukne pred svojim mužem. Naprotiv.

Elementi provokativnosti zato su prevagnuli na drugoj strani. Muškarac koji izgovara direktivu iz naslova je političar, a igra ga žena. Glumica Gabriela Crnković. Njen glas je muški. Igra ga Arpad Mesaroš. Gotovo da je psihodelija, a zapravo ova psihologija lika je na sceni predstavljena tako što svaki lik ima svoju bezličnu figuru, duha, ne znam kako to drugačije nazvati. Na konferenciji za novinare čuo sam i reč dvojnik. Neću se praviti pametan da kažem da sam razumeo sve iza ovog radikalnog rediteljskog postupka, ali jako sam se dobro zabavio. Pogotovo kad mu u posetu dođe kolega političar kojeg igra Judit Laslo i krene urnebesna igra.

Koliko god je Garbiela Crnković uspela da savlada izuzetno zahtevnu ulogu da „samo“ otvara usta (sve vreme čineći njen lik živim gotovo bez glasa, kao da je jedinstven sa „duhovitom prilikom“ koja ga prati i govori), toliko sam bio impresioniran igrom Arpada Mesaroša za kojeg se teško može reći da sam ga video, koliko sam ga dobro čuo. Bilo je to iskustvo slično iskustvu kada glumci daju glas likovima iz crtanog filma. Što nas dovodi i do žanra predstave.

Jedan od omiljenih tumačenja nastanka reči vodvilj mi je ona da potiče iz francuskog glas grada (voix de ville), još iz vremena Molijera. Otud me ne čudi što se Lolić odlučio da to bude lakrdija (slepstik). Karikatura građanskog društva, bračnih odnosa, ali i veoma otvorena kritika odnosa moći. Kako u porodici, tako i u društvu. I to baš u Novosadskom pozorištu/ Ujvideki sinhaz. Gde je možda i jedino moguće u našoj zemlji pokušati da se izvede jedno ovakvo vodviljski ritmično, matematički precizno i furiozno dinamično, pravo malo, kolokvijalno govoreći, kontrolisano ludilo.

Dramaturški postupak da se uvedu duhovi, na sceni pojave i unutrašnji glasovi ili prilike likova, nazvao bih vrlo smelim i eksperimentalnim pokušajem da se od Fejdoa napravi ono što je Hajner Miler napravio od Hamleta. Zato ovu predstavu ne bih samo nazvao „Ma, ne šetaj se tako gola!“, nego i „Fejdo mašina“.

Igor Burić